Politrauma je istovremena teška ozljeda najmanje dviju tjelesnih regija gdje najmanje jedna ozljeda, ili kombinacija više njih, ugrožava život. U kliničkom pristupu liječenja koriste se algoritmi zbrinjavanja politraume, uz čiju se pomoć nastoji pravovremenim i točnim slijedom dijagnostičkih i terapijskih postupaka postići bolji rezultati uz smanjenje propusta na najmanju moguću razinu. Osim oštećenja dijelova tijela, nakon politraume osoba može imati i traumatsku ozljedu mozga koja će utjecati na oporavak i daljnje funkcioniranje bolesnika, ovisno o stupnju i težini ozljede. Bolesnik nakon politraume zahtijeva dugotrajnu hospitalizaciju i liječenje te samim time dugotrajnu ili čak i trajnu promjenu životnih navika. Psihološki učinak ozljede uključuje razvoj akutnih i dugoročnih mentalnih problema kao što su posttraumatski stres, depresija i anksioznost. Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) je najčešće istraživani problem mentalnog zdravlja nakon zadobivanja tjelesnih ozljeda. Prepoznavanje rane pojave poremećaja i ranih simptoma pružaju mogućnosti za rano otkrivanje i prevenciju. Anksioznost se također javlja kod preživjelih nakon politraume, a neki karakteristični simptomi anksioznosti uključuju povećano uzbuđenje i fizičke simptome kao što su tahikardija, tahipneja i suhoća sluznice usta. Osnovna patofiziologija depresivnog poremećaja nije jasno definirana. Postojeći dokazi upućuju na složenu interakciju između neurotransmitera i regulacije receptora te osjetljivosti koja leži u pozadini afektivnih simptoma. Iako su manje proučavane, posljedice depresije nakon traumatske ozljede uključuju povećane stope poremećaja i problema s rehabilitacijom, a za one s istovremenom ozljedom mozga, posljedice depresije uključuju veće interpersonalne poteškoće, veće stope nezaposlenosti, veće razine boli i umora. Uloga medicinske sestre kod bolesnika s psihičkim poremećajima nakon politraume je prepoznati simptome koji dovode do određenog poremećaja, te provođenje intervencija prema odredbi liječnika, uz stvaranje empatijskog odnosa prema bolesniku te pružanje sigurnosti i emocionalne potpore.