Spina bifida je skupina malformacija koje nastaju radi nepotpuna oblikovanja struktura stražnje srednje linije kralježnice tijekom embriogeneze. Javlja se u zatvorenom(occulta) i otvorenom(aperta/cystica) obliku. Najčešća lokalizacija rascjepa kralježnice je lumbosakralna regija (64% slučajeva), ali može se javiti i na bilo kojem dijelu kralježnice. Lokalizacija lezije određuje opsežnost paralize; što je razina lezije viša, to je paraliza opsežnija. Mijelomeningokela je najteži oblik spine bifide i pripada otvorenom tipu te malformacije. Pretrage kojima se mijelomeningokela može dijagnosticirati prenatalno su ultrazvuk, mjerenje alfa-proteina u serumu majke te u amnionskoj tekućini, a od postnatalnih pretraga bitna je magnetna rezonanca, rendgenogrami kralježnice, kukova te donjih ekstremiteta nadalje elektromioneurografija i urodinamska ispitivanja. Uz mijelomeningokelu su također pridružene anomalije središnjeg živčanog sustava kao što je Arnold-Chiarijeva malformacija tipa II, hidrocefalus, zatim deformiteti stopala, brojna druga oštećenja mišićno-koštanog sustava, Thetered cord sindrom, smetnje mikcije i defekacije, a jedna od specifičnosti je i alergija na lateks. Simptomi i znakovi mijelomeningokele javljaju se ovisno o tipu i visini spinalnog oštećenja, koji mogu varirati od jedva zamjetnih do vrlo teških i po život opasnih. U liječenju djece sa mijelomenigokelom sudjeluje niz stručnjaka koji rade po principu interdisciplinirarne suradnje. Neki od njih su liječnik neuropedijatar, ortoped, neurokirurg, nefrolog, gastroenterolog zatim i fizioterapeut, radni terapeut, logoped i psiholog. Rehabilitacijske metode prvenstveno su usmjerene prema funkcionalnom deficitu, tj.poticanju normalnog motoričkog razvoja te fizičke sposobnosti i neovisnosti djeteta. Bitno je procijeniti pacijentov funkcionalni status, motorički razvoj i poteškoće te zajedno s roditeljima odrediti specifične i realne, ali i ostvarive ciljeve, s ciljem povećanja neovisnosti i samopouzdanja djeteta. Svrha fizioterapije je maksimalno osposobiti dijete u skladu s opsegom i razinom neurološkog oštećenja. Fizioterapeut teži što normalnijem razvoju motorike, ostvarenju bipedalne lokomocije i sjedenju bez deformacija. Jednako je bitno ostvariti što veću funkcionalnost u aktivnostima dnevnog života kako bi kasnije postojala što manja ovisnost o pomoći drugih ljudi. Većina djece s mijelomeningokelom neće prohodati, a uglavnom će kao primarno pomagalo za kretanje od rane adolescencije koristiti invalidska kolica koja su i društveno prihvatljivija od štaka.